Istini za volju, nisam oduvijek pasofil. Kao u jeftinim ljubićima gdje ga ona prvo mrzi, a sve kako bi putem shvatila da je baš on čovjek njezina života u korijenu mojeg odnosa s četveronožnim lajavcima je strah. Usadio ga je izvjesni Hondo, čistokrvni hrvatski dvorištar zbog kojeg sam dobar komad djetinjstva prohodala rukama pokrivajući guzu (da, tada se taj dio tijela još mogao zvati umanjenicom).

Desetak godina poslije pubertet me lupio na problematičan odnos s ljudskom u korist gotovo svih postojećih životinjskih vrsta, pa se ponekad pitam gdje bih danas bila da sam se odlučila život posvetiti politici. Winston Churchill bio je, naime, puno stariji kad je ustvrdio da „što bolje upoznaje ljude više voli svoga psa“. No, ja sam odlučila biti doktor za životinje.

Sve silne knjige koje sam pročitala do diplome danas na svojoj ljubimici ne primjenjujem. Ona ima svog čovjeka u bijeloj kuti koji smije čačkati, pikati i raditi sve ono što mu je u opisu posla. Zašto bih joj se ja zamjerala?! Moje su zadaće voljeti, maziti i paziti. Toga se čvrsto držim, pa smo nas dvije zapravo usavršena verzija moruzgve i raka samca. Simbioza na nešto višem evolucijskom stupnju.

Lola, naravno, i ove godine ide sa mnom na more. Nije baš nešto luda za kupanjem (to je jedna od rijetkih ozbiljnih razlika između nas dvije), ali društvo joj je po guštu. Smiješno mi je kad u potrazi za smještajem moram objašnjavati da je kao gost poželjnija od mene – ne laje, ne ostavlja razbacanu odjeću, a k tome se i manje linja. Prava uzorna gospodična.

Vrijeme se danas dijeli na ono s Lolom i prije nje. Pa pogodite koje je ljepše i ispunjenije. Čak i ako vam prešutim sve slinave puse koje mi uvali kad god se sjeti.


Lolin i Barbarin zajednički Walpapper možeš preuzeti ovdje.

Lola na moru