Prvo iz razloga jer sam danas odlučio otrčati odlično na treningu i vratiti skoro izgubljeno povjerenje kod trenera Kristijana, a zatim jer se danas na istom tom maksimirskom tlu piše povijest Zagrebačkog, Hrvatskog i svjetskog nogometa.
Približavam se Maksimiru i već se naveliko navija po obližnjim kafićima. Jedva nalazim parkirno mjesto i jurim u šumu.
Scena već viđena ali sa nekim dosad neviđenim osobama. Novi ljudi su na treningu i akcija NIKE-a itekako je odjeknula gradom i šire.
Današnji zadatak jasan je i glasan. Trener Kristijan najavljuje 5 min trčanja pa 1 min odmora i tako 5 puta zaredom. Eeee neću pasti ovaj put...pomislih u sebi. Ako može onaj ušminkani Ronaldo pa valjda mogu i ja onda odraditi trening na ponos i veselje našeg "Mourinha" Kristijana :).
Krećemo sa zagrijavanjem koje neki novaci komentiraju kao ne baš lak zadatak..kao da čujem sebe na prvom treningu.
Krećemo s trčanjem i za čudo kriza se pojavljuje tek u trećoj i četvrtoj petominutnoj dionici. Stišćem zube, sjetim se da plavi dečki danas imaju još gori zadatak što mi daje motiva za dalje.
Nakon više od pola sata, rastrčanih Najkica i znojna čela trener je napokon zadovoljan.
Kristijan je superkul zadovoljan i prikupljanjem podataka s uređaja koje je prethodno pokačio po mom sve isklesanijem tijelu (sad već malo i zvučim kao Ronaldo..sori) govori mi da bih tim tempom 1.10. na WE RUN ZAGREB na Jarunu otrčao onih 6 km za pola sata što je vrlo dobro vrijeme. Osmijeh se razvlači od uha do uha i nešto mi govori da će slično od sebe dati i plavi dečki u tekmi protiv Reala. Nakon odgledane tekme nasmiješih se još jednom jer ostavili su dušu na terenu što mi je i više nego poznato :D.
Bravo momci..izgubiti minimalno od Reala i stvarati onakve šanse samo je šlag na tortu ovog atletičarsko-nogometnog povijesnog dana.
Runneri i runnerice vidimo se drugi tjedan..
Glasajte za najbolju pjesmu za trčanje...